Moj internet dnevnik
Đurđa Adlešić
Blog
četvrtak, studeni 15, 2007
Kako se zadnjih tjedana dosta govorilo o pitanju referenduma za pristupanje NATO-u, željela bih obrazložiti stav HSLS-a, a koji glasi: NATO da – ali ne bez podrške građana na referendumu.
 
Govori se o tome da referendum za ulazak u NATO po Ustavu nije potreban. Slažem se. Nije. No, zar to znači da referendume treba raspisivati samo kada to Ustav zahtijeva? Ulazak u organizaciju koja je prvenstveno ipak vojni savez usmjerit će budućnost hrvatske obrane i vanjske politike za dugi niz godina. Vjerujem da zbog toga ključnu ulogu, ulogu onih koji će odlučiti o ulasku, trebaju imati sami građani. Osnovna postavka liberalizma glasi da je slobodna samo ona zajednica u kojoj je slobodan i socijalno siguran svaki pojedinac, koji mora svojim temeljnim pravima biti zaštićen od ideologijske i državne prinude. A referendum o ovako bitnom pitanju upravo znači jačanje slobode zajednice i slobode pojedinca. Znači i poštivanje mišljenja svakog pojedinca, jer biti za i biti protiv – jednako je legitimno mišljenje na koji svaki pojedinac ima pravo.
 
Ne trebamo se zavaravati. Ulazak u vojni savez ima svoje pluseve i svoje minuse. Mislim da je tih pluseva bitno više: manji ukupni troškovi obrane, lakše profesionalizacija vojske, bolja obuka... Ne treba zaboraviti ni da su države članice NATO-a upravo predvodnice ukidanja ročnog služenja vojske, dok one van vojnih saveza češće moraju zadržati i ročnu vojsku. Smatram da vlast mora građanima dobro objasniti što NATO donosi: ali ne simplificiranim reklamama, već ozbiljnim analizama: analizama koje moraju uzeti i pozitivno i negativno, jer inače su u pitanju reklame, a reklamama danas malo tko vjeruje. Smatram da će većina građana zaključiti ono što smo zaključili i mi u HSLS-u kada smo analizirali hrvatski put u NATO – da, treba ući. No, jednostavno smatramo kako će učinci tog ulaska biti kvalitetniji, razina demokracije viša i hrvatski položaj u Savezu bolji, ukoliko ulazak podrže građani na referendumu.
 
Kada se dođe do ovako suštinskih političkih pitanja, kao što je raspisivanje referenduma, nije loše vratiti se malo u povijest, u samu srž odnosa građana i vlasti definiranih Ustavom i drugim propisima. Sjetih se jedne stare knjige, koji kao i brojne druge klasike puno studenata uči po nazivu, a malo po sadržaju: J. J. Rousseau: Du contrat social, 1762. Čuveni Društveni ugovor, u kojem na jednom mjestu stoji: „narodni zastupnici nisu i ne mogu biti narodni predstavnici; oni su tek agenti naroda i ne mogu ništa odlučiti konačno". A ulaskom u NATO definiramo svoju vanjsku i obrambenu politiku za dugo buduće razdoblje. Tko može bolje o tome odlučiti nego građani sami?
 
Naravno da referendum traži dodatni trud od strane vlasti kako bi građanima objasnila da treba i zašto treba ući u NATO.  Naravno da je teže dobiti podršku preko tri milijuna građana s pravom glasa, nego podršku članica vladajuće koalicije (ma koja bila) u Vladi i Saboru. No vlast i jest tu kako bi se potrudila oko zacrtanih ciljeva. A uvjeriti građane u svoje ciljeve mi smatramo izazovom.
 
Ne plašimo se referenduma, jer se ne plašimo svojih građana. I zato je referendum za NATO u prvoj rečenici našeg predizbornog programa.
adlesic @ 02:28 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
 
Index.hr
Nema zapisa.